Ništa. Ovde se to vrlo plastično dokazuje – kroz račun koji dobijete na kraju posete bolnici. Dobili smo priliku da se upoznamo i sa ovom stranom. U pitanju je bila jedna manje-više prosta infekcija uha poznanika, te sam se prikačio, ne toliko iz potrebe koliko iz radoznalosti.

Kako naći kliniku? Pitajte ljude. Nema znakova, pogotovo ne do privatnih klinika, koje su izgleda najrasprostranjenije. Zanimljivo je da su lekovi 2 po broju reklama na TV (prvo mesto neosporno drži brza hrana). Lekovi se mogu kupiti za sve zdravstvene probleme, bez ikakvog recepta, čak i naručiti preko telefona. Naravno, uvek postoje te kratke napomene na kraju reklame tipa „lek može izazvati fatalan ishod, pre naručivanja konsultujte svog lekara“ (ovo nije karikiranje, zaista se mogu kupiti lekovi te jačine). Posebno je bilo interesantna prva nedelja boravka, kada su TV preplavile reklame lekova protiv impotencije, u po belog dana.

Po principu „mapu čitaj, seljaka pitaj“ našli smo kliniku. Ušli u lepo uređenu čekaonicu. Došli do ljubazne recepcionarke za hitne slučajeve i dali ključne informacije u ovom redosledu: ime, prezime, adresa, telefon, način plaćanja. Tu već shvatate komplikacije koje nastaju – ime nije nešto što mogu da izgovore, iz pasoša imaju problem da razlikuju datum rođenja od adrese, a plaćanje? A, pa to je išlo glatko – svi razumeju reč „keš“. Onda dolazi ugovor koji potpisujete za čuvanje vaše privatnosti, ne znam tačno čega se čovek odrekao, ali tvrdili su nam da je time osigurano da neće širiti poverljive informacije. I tada, posle 10min stajanja ispred šaltera hitnih slučajeva konačno pitaju – šta nije u redu sa vama? Zdravo me je interesovalo kako ide protokol u slučaju pacijenata bez svesti, ali nisam imao priliku da vidim ni jednog u ovoj poseti.

Ok, slučaj predat, sedite u čekaonici. 5-10min, sestra izlazi i proziva nešto. Princip je postao – ako ne znaš šta govore, verovatno ti se obraćaju. I tu ostajem da vatam zjale dok drug odlazi kod doktora, ili je to barem ono što sam ja mislio.

Meni je bilo malo interesantnije, pošto je naišla Emili. To je jedna jako šarmantna dama, sa loknastom plavom kosom u lakoj letnjoj haljini koja je prilično navalentno pitala „Kako se zove?“. Onda mi je njena mama pomogla da shvatim da se ne obraća mojoj stolici nego meni. Iz drugog pokušaja je uspela da izgovori ime, sa samo 1 progutanim slovom (ah, prokleto oštro „r“ srpskog jezika). Ali moja sugovornica se odlično snalazila sa svojih nepunih 5 godina. Nije bila bolesna, nego je cela porodica (ona, mama, tata i brat) dopratila svoju baku u bolnicu. Razmišljajte o tome kao o porodičnom izletu, sa kojeg se možda vratite sa članom manjka. Raspon ljudi u čekaonici je bio zanimljiv. Bile su tu majka i ćerka koje su se na izgled smrtno dosađivale, mada ni jedna nije izglada posebno bolesno, osim što se nisu odvajale od javnog televizora. Jedan mališan koga je doveo trener sa subotnjeg treninga zbog uganute noge. Posebno je bilo zanimljivo kako ga je pustio da šepa dok je išao pored njega držeći par papira. Pretpostavljam da se brižnost ispoljava na različite načine, to jest – brižnost prema papirima.

Jedna vredna napomena – ovde ne pokrivaju starije bolesnike više nego što je neophodno. Zamislite 80godišnu staricu u bikiniju i shvatićete na šta ciljam. Pre odlaska u bolnicu se ne preporučuje obilniji obrok.

I tu se vraća naš bolesnik sa ni malo srećnijim pogledom. Šta je on radio u ambulanti tih 30 minuta? Čekao. Doktor se pojavio zadnjih 10 minuta, a do tada je dobio jedno merenje pulsa i temperature. Doca je odradio osnovni pregled, prepisao antibiotike i kapi za uvo i naplatio… Molim fanfare: $81. To je bez lekova, najjeftiniji tretman. Čak smo saznali da je odlično prošao – ostale klinike su poprilično skuplje. Nisu mu dali čak ni kupon za popust u idućem dolasku!

Knjižare su bolje.

p.s.

Moje izvinjenje onima koji su ovo čitali u prvom danu objavljivanja. Gramatika i fond reči su mi znatno lošiji posle 13h šetnje.