Ponavlja se priča od pre 2 meseca. Uskoro putujemo i život se stavlja na pauzu, većina procesa se obustavlja, spremate se za hibernaciju od 23h u kojoj će te biti svedeni na par kofera i zamorče koje će biti pretraženo, ispitano i prepipano na svakom aerodrumu. Suočavate se sa ograničenjima. Vaš život u zadnjih 2 meseca ne sme biti teži od 46kg podeljenih na 2 kofera, uz dodatak ličnog prtljaga. Vagate koje stvari gde staviti. Šta možete podneti ako izgube, za šta će te ih tužiti ako izgube i gde vam stoji nož koji ćete potegnuti na službenika u slučaju gubitka najvažnijih stvari. Došlo je do toga da sam jedno veče otišao do cimera i sa veseljem konstatovao „Potrošio sam šampon! Lakši sam za 230g!“.

Otvorila se i nova vrsta berze – licitiranje slobodnog prostora u tuđim koferima. Za sada je najskuplje kotiran Sale, koji se vraća sa samo 1 koferom, tako da se može dokupiti još jedan za potrebe drugih.

Sledeći korak je oblačenje najtežih stvari. Naravno, ovde treba imati dobar kompromis između brzine skidanja toga sa sebe kad se dođe do granica i pretrpanosti. Ništa tako dobro ne govori „gastarbajter“ od 3 majce, 2 para pantalona (malo vuče promaja u avionu), jakne i 2 ranca koja nosite (za meze, slaba im ta hrana tokom leta) punih stvari koje ne mogu da se obuku ili spakuju u prtljag.

Tehničke stvari su posebna zanimljivost. „Jel se carine laptop-ovi?“, neee, naravno da neeee. Pa onda uvežbavanja „Da gospodine, imam ovaj mp3 već 5 godina… Da, i onda je bilo normalno imati ekran od 5 inča. Ne, ne, on pušta samo muziku, ekran je toliki zbog ljudi koji slabije vide“.

Zadnji odlasci u kupovinu su takođe vreme burnih emocija i maglovitih pogleda. Ljudi se opraštaju od kožnih čizama koje neće kupiti, kafea u koje se neće skoro vraćati, kineskih restorana koji nam neće stvarati stomačne tegobe, one debele žene za kasom koja nam je prodavala hranu i koja neće nikom nedostajati, ali rekoh da spomenem bar jedno ljudsko biće. Može se sa sigurnošću reći da smo za 2 meseca napravili više duhovno-materjalnih prijateljstava nego međuljudskih.

Mislim da će kriza pogoditi i deo srpskog geta koji ostaje ovde. Moram da pomenem, ako ne poimence onda bar grupno, ljude koji su nam ovde pomogli savetima, saobraćajnim direkcijama, preporukama i druženjem. Da nije bilo njih kao naše prethodnice, zaista ne znam kako bi prošli. Da li će im laknuti kad nam vide leđa ili će osetiti prazninu koju ostavlja 6 polu-uračunljivih osoba, to će se tek naknadno pokazati.

Trenutni utisci o Americi… Naravno da to treba još da se slegne, pošto se, kako v0xel kaže, vratim na hemoroid. Ukratko, bila je upravo ono što sam očekivao. Zemlja tapacirana visokim standardom i kulturnom šarolikosti. Razlike ne mogu više da vidim, posle 2 meseca postale su svakodnevica. Trebate da se vratite na početak blog-a i tražite mesta gde sam stavljao uskličnike (i spominjao babe). Imali smo sreće da smo prvi boravak proveli na krajnjem severu, gde se, osim još postojećeg rasizma, nalazimo pod staklenim zvonom. Najupečatljivija stvar će mi ostati razdvojenost ljudi, koju gomila sitnih ljubaznosti samo naglašava. Ukratko – foliraju se i to im je toliko duboko u kulturi, da mislim da niko ko posegne za „Američkim snom“ neće moći da izbegne.

Američki san? E, a sad sledi jedno Srpsko buđenje.

p.s.
Naslov je, kao što mnogi među vama prepoznaju, ukraden od Daglasa Adamsa i se odnosi na mene i moje amigose. I, ako ste carinski službenik, nervozan jer je dobio da radi ovog vikenda i zbog komšije koji vam i dalje zapišava kuću, tako da se stvara gadna žuta fleka na zidu dnevne sobe… Popite kafu. Pogledajte se u ogledalo i konstatujte da vas upravo tih 30kg sala čini ponosnim primerkom Cariničke Rase. Popravite kravatu i kad vidite ljude čiji pogledi vrište „Oću kući“ posle 23h putovanja, samo ih propustite… Bezopasni su. Pa ko može uneti nešto opasno (ili oporezivo) u našu državu?