Ovo je kraća ekskurzija. Tu sam 3 dana i već sam na pola boravka u Nirnbergu (Nuernberg?). Malo je zanimljivije, trenutno imam 2 cimera u stanu koji je time došao do 50% popunjenosti – tj. imamo još 3 prazne sobe. Žao mi je što sam propustio opšti haos koji je ovde bio prošle nedelje, ali zahvaljujem se Rene na ostavljenoj sobi, „direktorskoj“ ( po nadimku možete shvatiti da se uopšte nisam bunio što sam je zatekao praznu). Taksativno:

  • došao sam avionom. Ovaj put je bilo – svaka ptica svome JATu. Sad znam gde su završile sve otpuštene vaspitačice – postale su stujardese. Ozbiljno, da je avion imao ćošak završio bi u njemu.
  • Frankfurtski aerodrum me je osvedočio kao kriminalca. Ovaj put sam startovao i par alarma, jer sam prošao gde nisam trebao. Tako mi i treba kad slušam Indusa sa metlom.
  • Pasoška kontrola je 5 minuta proveravala pasoš. Trebalo je malo vremena dok službenik nije shvatio da to nije jeftini falsifikat – naš pasoš inače tako izgleda. Dobro je što nemam biometrijski, onda bi verovatno postao „haker“.
  • Od Frankfurta do Nirnberga sam putovao vozom, tačnije – ICE-om. Kada bi neko unazadio Nemačku železnicu 20 godina dobili bi JAT. Inače proverio sam Mardžanovu tvrdnju – voz je na jednoj stanici kasnio 40 sekundi. Vrlo je moguće da je u pitanju bio samo moj jeftini sat.
  • Iskusno sam prevalio pola Nirnberga da bi poljubio vrata od stana. Napomena sebi – idući put kad kreneš na putovanje od 1000km, najavi se. Sva sreće pa me gazdarica poznaje pa sam na moljakanje i pokazivanje dokumentacije, par telefonskih poziva, uzorak urina, zakletva pred bogom (jbg, stariji ljudi)… očas posla ušao u stan.
  • Za nedeljni ručak sam bio suočen sa šniclom koja je bila veća od tanjira i zaista može nahraniti omanje selo u Bijafri. Nakon ručka nisam ništa jeo do sledećeg jutra. Za sve dame u publici – ovo može biti dijeta vaših snova. Vrlo je moguće da je podjednako uspešna kao i sve ostale.
  • Tokom istog ručka, pošto smo zatržili hleb (koji uopšte nismo dobili), konobarica je na 4 čoveka donela 4 kriške hleba. Posle 5 minuta, na ponovno insistiranje, nam je donela još… 3 kriške. Kada smo je pogledali u stilu „jel ti to nas…“, shvatila je.
  • Ponedeljak je bio snežan. Kao anti-selica sam uspeo da preskočim iz leta u zimu. Napokon, vreme koje mi ide na ruku.
  • U ponedeljak smo uspeli da ukrademo sopstvena kola kad smo se vraćali kući. Alarm je uredno proradio pošto smo ušli i naočigled par prolaznika počeli da petljamo oko volana. Policija nas još nije uhvatila.
  • Po plaćanju u supermarketu (celonedeljna kupovina, malo veći iznos), službenica poziva menadžera i zajedničkim snagama ispituju novčanicu. Da li je samo koincidencija što sam opet bio prisutan? Hmm…
  • Jedan Nemac još uvek insistira da mi se obraća na nemačkom, uprkos činjenici da ga svo vreme gledam belo i govorim mu da ga ne razumum.
  • Jedan Rus još uvek mi ne veruje da kao Srbin nemam genetsku predispoziciju da tečno razumum sve što on kaže na ruskom. Sreća, popustljiviji je i komunikacija je pretežno engleska.
  • Jedna Ne-ruskinja me ucenjuje da mi neće dati otpusni papir, tj. primoraće me da ostanem u Firmi celu noć. Ljubazno se ponudila da mi prekrati to vreme, naime, ima još par zadataka koje treba iskodirati (ne, ne bi ostala da mi pravi društvo). (Ova stavka je namenjena odeljenju moje Matične Firme, pošto znam da ih ovo najviše interesuje.)
  • Dokazao sam sebi da sam sposoban da budem 2 sata na sastanku bez da me neko na to netera. Sledeći korak je da naviknem da nosim pidžamu s kravatom. Ako ima neki fond za lečenje korporatitisa, molim vas – uplatite sredstva.

Gastarbajter se odjavljuje.